Dame i gospodo, uvažene koleginice i kolege, poštovani građani, S obzirom na predugu raspravu o izbornom zakonodavstvu, vjerujem je da je svima, i u ovom uvaženom domu, i u cjelokupnoj javnosti poznato da su predstavnici Socijaldemokratske partije, rekao bih, čak, i presudno doprinijeli da se politička, a time i parlamentarna kriza, nastala povodom posljednjih predsjedničkih izbora uvede u sistemski i demokratski okvir rješavanja u Skupštini Crne Gore. Ne vjerujem, takođe, da iko dobronamjeran može sporiti krajnje konstruktivno konkretno učešće i doprinos predstavnika Socijaldemokratske partije u svim fazama uobličavanja izmjena i dopuna i ovog, kao i ostalih zakona iz seta tzv. izbornog zakonodavstva na kojima se radilo sa prevashodnim ciljem da se vrati i dalje ojača kako međusobno, tako i povjerenje u ukupni izborni proces. Držim da je i u tom smislu i učinjen određeni iskorak, posebno u dijelu elektronske identifikacije birača prije glasanja, sprječavanju zloupotreba prilikom glasanja putem pisma, kao i u ukupnom kršenju zakona, odnosno izbornih procedura. Najznačajnija je svakako, kao što rekoh, činjenica, odnosno rezultat to što je nastala politička kriza uvedena u demokratski i sistemski okvir rješavanja. Nažalost, usuđujem se ustvrditi, šansa nije ni izbliza iskorištena iz više razloga. Kao prvo, rad na unapređenju ove regulative, kao što je poznato, iznuđen je političkom krizom. Nije, naime, rezultat analitičkih saznanja da nešto treba mijenjati, već odgovor na političke zahtjeve, tako da se praktično nemoguće bilo osloboditi i naglašenijeg političkog naboja pri radu na izmjenama i dopunama ovih zakona. Trebalo je, čini se, organizovanija i snažnija logistička i naročito ekspertska podrška tokom tog rada, a ni dvojna koordinacija se, po mom mišljenju, nije baš potvrdila kao nasretnije rješenje. Zbog svega, i rezultat je, rekao bih, polovičan. I dalje, recimo, ostaju otvorena pitanja koncepta izbornog sistema da li i dalje insistirati na potvrđenom proporcionalnom sistemu partijskih lista ili na većoj afirmaciji pojedinaca, odnosno većem uvažavanju stvarne volje građana. Tu je i pitanje mogućnosti pojedinačnih kandidatura građana, birača, kao i ostvarivanje prava glasa birača na privremenom radu u inostranstvu. Po našem mišjenju, postoje i sretnija rješenja sastava i imenovanja izbornih organa. Konačno, ono što je uprkos ganutljivoj odbrani ili tačnije pokušaju odbrane predloženih rješenja, sa našeg stanovišta, najdiskutabilnije jeste predloženo rješenje tzv. političke afirmativne akcije na lokalnom nivou. Nije, naravno, pogotovu za mene kao koautora seta ustavnih odredbi iz ove oblasti, kao i postojećeg rješenja političke afirmativne akcije na državnom nivou sporna ustavna obaveza da pitanje afirmativne akcije treba riješiti na adekvatan način i na lokalnom nivou. Naprotiv, lično sam u prethodnoj proceduri podržao jednu od tada ponuđenih rješenja ovog pitanja i uvijek se zalagao da se to pitanje adekvatno riješi. Predloženo rješenje, međutim, suprotno je duhu i samog Ustava i postojećeg rješenja na državnom nivou. Naime, Ustav Crne Gore i pomenuto rješenje na državnom nivou, siguran sam, mogu služiti za primjer ne samo u regionu. Preambulom, kao i članovima 1 i 2 Ustava nastalog kao iskaz volje stvarne državotvorne većine koja se izborila za obnovu njene pune državnosti i nezavisnosti Crna Gora je definisana kao država svih građana, državljana, a imajući u vidu stav 3 preambule Ustava u kojima se apostrofiraju Crnogorci, Srbi, Bošnjaci, Albanci, Muslimani i Hrvati, može se reći i svih naroda koji čine njeno realno društveno i državotvorno biće. Otuda su u našem Ustavu i tzv. posebna manjinska prava kao segment univerzalnih ljudskih prava, takođe, univerzalnog karaktera, otvorena za sve građane pripadnike svih naroda, naravno u određenim situacijama ukoliko to oni žele i iskazuju organizovani interes da koriste ta prava. Istina, naknadno je iznuđenim političkim kompromisom ovo pravo na državnom nivou ograničeno samo za pripadnike naroda sa učešćem u ukupnom stanovništvu do 15%. Odredba je, međutim, koncipirana tako da ostavlja mogućnost korišćenja ovog prava na lokalnom nivou pripadnicima svih naroda, recimo, Srbima i Crnogorcima u Rožajama, Petnjici, Ulcinju itd, Crnogorcima i Albancima u Plavu, Bošnjacima u Beranama, Podgorici, Baru itd. Novopredloženim rješenjem, međutim, Srbi i Crnogorci se izuzimaju od ovog prava i na lokalnom nivou, čime se, u suštini, Crna Gora redefiniše iz države građana, što će reći i svih naroda koji čine njeno realno društveno i državotvorno biće, u nacionalnu ili, bolje reći, jednovjersku državu sa koje kakvim nacionalnim manjinama kojima se, eto, čine određeni ustupci. Na sreću, Ustav je stariji od svakog zakonskog rješenja, tako da ostaje, zaista, mogućnost ustavne provjere i predmetnog rješenja. Treba se bojati, međutim, da ubrzo ne uslijedi i novi korak političkih ucjena i za ustavne promjene u istom pravcu. Mi, zbog toga, uprkos nesebičnom kontinuiranom zalaganju za donošenje i ovog zakona i adekvatnog rješenja tzv. afirmativne akcije, ne možemo i nećemo učestvovati u bilo kakvom stvaranju preduslova za redefiniciju države na bilo čiju štetu. Pogotovu ne na štetu naroda kojima pripadamo i Crne Gore. Oni koji to čine neka razmisle o odgovornosti za eventualne posljedice. Svi bi, inače, morali znati da je država Crna Gora moguća samo kao država svih građana. Hvala vam.

Keyboard shortcuts

j previous speech k next speech